Odabrala sam ovu temu za blog jer pre svega želim da ljudi bliže upoznaju Daunov sindrom za koji smatram da nije dovoljno proširena svest o njemu, takođe jer u porodici imam rođenog brata koji je jedna od osoba sa Daunovim sindromom. To je tema za koju smatram da imam dovoljno iskustva kako bih mogla da pričam o njoj. Sav prethodni tekst je isključivo naučnog karaktera kao i tuđa iskustva,u ovom delu želim da vam predstavim lično iskustvo! Prvo i osnovno što želim da kažem jeste da smatram da je Daunov sindrom mnogo potcenjen.Dakle,kada se brat rodio prve prognoze lekara bile su te da su šanse da preživi minimalne.Dali su mu 10 posto šanse što je zaista strašno. Kada su uvideli da su pogrešili sledeće što su rekli jeste to da će ostati nepokretan,neće moći da govori,u potpunosti će da zavisi od drugih ljudi. Odnost medicinskog dela prema roditeljima i porodici bio je na najgorem mogućem nivou U NAŠEM SLUČAJU. Prognoze,ophođenje,uslužnost u bolnicama bila je...
Коментари
Постави коментар